Na crnogorski i hrvatski jezik

Na crnogorski i hrvatski jezik

Iz knjiga "Izbor iz savremene Albanske poezije i drame", projekat "Dva jezika jedna knjiga", finansira Evropska Unija, a ostvaruju ga NVO -Nvo Prostory, NVO Centar za Kulturu Camaj - Pipa.

ISBN 978-9940-9385-3-6 (NVO Prostory, Podgorica)  

ISBN 978-99956-02-75-8 (NVO Centar za kulturu “Camaj Pipa”, Skadar)

Najdivnija stvar

Najdivnija stvar u ovom svetu,

Je biti Božji  čovjek,

Da prezireš pohlepe, mržnje, prepirke ubistva,

Da misliš dan i noć na Temelju dobrote.

Najdivnija stvar u ovom svjetu,

Je ostati u duši ćist kao dijete,

Nek' si upoznao malo stvari,

                                   Sasvim mali svijet,

Jer će zatim veliki i vječni svijet

                                    Tebi dati čovječe.

Najdivnija stvar za nas bijedne griešnike,

Je da nam je ime zapisano kod uzviešnog na nebu,

Nek' budemo naučnici, političari, il' poete,

Naš sjaj odmah sahne pod tim Suncem.

1993

Dobrota

Sa kamena na kamen

Iznad zaleđene rijeke,

Skakali smo oboje kao sumanuti,

Pišući stihove o ljubavi,

Danima, života i sreće.

Iz srca leda, list nas je posmatrao,

U ropstvo tamo zatvoren,

Voda iz ledenjaka nije više žuborila,

Sve je palo u tišinu.

Spasi list,  - voljena mi reče.

-Kao da si čovjeka spasio,

Iz te tužne bolesti gdje je pao,

Imaj i za list malo dobrote.

Tužne se dani survaše na mene,

I cio življeni život mi se činjaše besmislen,

Najbolje dane život mi pružaše,

Moja duša je živjela taj divni ljubavni tren.

I dohvatih šiljasti kamen kao pijan,

I u paramparčad slomih led,

Izvedoh list iz sužanjstva,

Bijeda se iz nje cijedila sva.

Zora nas purpurnim obasja zracima,

I nad listom baci život,

I mi opet pisasmo stihove o ljubavi,

Ned ledjenacima pustim.

I992

Gorka balada

-Sebastijanu-

Ne znam koliko je na satu već prošlo podne

I ne znam da li se sunce popelo na svod nebeski:

Nalazim se unutra sa bolom, izmrcvaren,

Muve i ose razgovaraju o pitanjima mira,

I sasvim malo dovoljno okrijepljenih sunčevih zraka u kutke sobe,

Spremaju se ponovo pobjeći nekud.

On preda mnom sjedi na dušeku od slame,

Niti govori, niti hoda na izlazećem suncu,

On mi se nasmije gorko i ja mu govorim nešti iz našeg života,

Zatim oboje u tišini gledamo jedan drugog.

Koliko li duge bijahu za tebe brate dvadeset i osam godina,

Dvadest i osam prećutnih godina kao smrt,

Dvadeset i osam zima na snijegom na planinama,

Dvadeset i osam prolijeća sa cvijećem i sunce u životu,

Dvadeset i osam vrelih ljeta sa žitnim poljima i trešnjama,

Dvadeset i osam jeseni kada se naša dobra trešnja svlačila?

Brate, zar se mogu zadržati suze?

Ti si godinama ćutao,

I gledao kroz mali prozor,

Kako se napolju smjenjuju godišnja doba.

Gledao si planine tamo prijeko kako se svlače,

Da bi lijegale u zimski san,

A kada je bijeli sniježni jorgan koji je tebe smrzavao

Pokrivao njih,

One se grijale ...

Ti si gorko plakao jer ti bješe hladno u sobi našoj.

Ti nijesi mogao vidjeti cvijeće kako cvjeta za proljeća,

Ti nijesi mogao dodirivati jagnjad u zelenim dolinama,

Nijesi nikada upoznao drugove, nijesi mogao ići u školu,

Nijesi nikada osvježavao u planinskim zdencima i sjenama,

I nikada nijesi mogao potrčati,

Trčati za stadima sa zvonima,

Da se penješ na stijenje,

Da slijediš sunčece zrake koji su zalazili u sanjive ponore.

Da li mogu suze zadržati?

Brate, zar se mogu suze zadržati?

Danas oboje zajedno u ovoj sobi tamnoj,

Svud okolo poplavljenoj šutnjom,

Pišemo našu baladu tuge, brate,

Za bolest tvoju vječnu.

Proljeće 1993

S albanskog jezika preveo: Anton Berišaj